Znameniti

Vjenceslav Samboliček

Po zanimanju soboslikar i ličilac, puno je putovao zarađujući za život. Vrlo rano talent i ljubav prema glazbi mijenjaju njegovo prvotno životno opredjeljenje. U početku samouk glazbenik, osnove glazbene kulture stječe sam uz pomoć literature, odabravši gitaru za instrument s kojim je, uz nekolicinu tada priznatih pedagoga i skladatelja, započeo jedno novo poglavlje tada još nedovoljno priznatog i prihvaćenog instrumenta. Najviše se divio čuvenom španjolskom kompozitoru, velikom majstoru gitare, Fernandu Som.

Viktor Himerlaj u časopisu Život i škola daje recenziju glazbenih izdanja V.SamboLičeka i kaže kako je autor iskusni gitarist s finim muzičkim osjećajem.

Dobar poznavatelj povijesti glazbe, 1949. godine zapošljava se u virovitičkoj Gradskoj muzičkoj školi kao nastavnik gitare. Godinu dana bio je upravitelj škole, a jedan je i od osnivača i upravitelja Gradskog kazališta Virovitica.

Na školi radi i kao nastavnik solfeggia i teoretskih predmeta. Putem seminara i dalje se obrazuje u cjelovitu glazbenu ličnost. Vodio je pjevačke i tamburaške zborove u Virovitici i okolici. Između ostalih i gimnazijski zbor pedesetih godina. Piše glazbu za operetu Neželjeni zet na libreto spisateljice Zlate Kolarić-Kišur, komponira niz kompilacija za dvije gitare i za solo gitaru stvarajući svoju vlastitu glazbu i stil. Kao umirovljenik ne rastaje se od najmlađih, već i dalje predaje na virovitičkoj i daruvarskoj Muzičkoj školi kao honorarni nastavnik sve do svoje smrti.

Bavio se zapisivanjem narodnih pjesama. Poznatija objavljena djela su mu Duet i etida u a-molu (Ljubljana, 1968.), 20 narodnih pjesama za gitaru solo (Virovitica, 1968.) te niz skladbi u knjizi Glazba hrvatskih gitarista (Music play, Zagreb, 1997.). U neobjavljenoj ostavštini nalazi se nedovršena Škola za gitaru i oko 120 kompozicija, skica i minijatura za gitaru.

Fran Mikolić

Bio je član Mornaričkog orkestra Austro-Ugarske mornarice u Boki Kotorskoj na ratnom brodu Tegethof. Na primjerku notnog materija postoji biljeg iz kojeg je vidljivo da je postao glazbeni instruktor Ratne mornarice. Od 1920. do 1925. godine Fran Mikolić je bio član Opernog orkestra Narodnog gledališča u Ljubljani i član Ljubljanske filharmonije.

Godine 1925. Fran Mikolić se s obitelji preselio u Zagreb. Imao je svoj orkestar koji je u zagrebačkom kinu Music Hali, Nikolićeva 7, svirao glazbenu pratnju prilikom projekcija nijemih filmova. 0 tomu nam svjedoči nekoliko sačuvanih primjeraka Filmskih novina (Zagreb 1927. i 1928. godine) te jedna plakatska vinjeta na kojoj stoji: Orgulje prof. Dugan, dirigent – Fran Mikolić.

Kasnije je Fran Mikolić svirao u poznatom lokalu Lovački rog u Ilici. 0 tomu nam svjedoči karikatura na kojoj su prikazani s lijeva na desno: Virag- saksofon, F. Kurc-violina, Kasović-klavir, F. Mikolić -truba i nepoznati mladić za bubnjem, prema kazivanju gospode Zdenke Satler-Mikolić, kćerke Frana Mikolića.

Dolaskom tonskih filmova sve je manje posla u kino-orkestru te Fran Mikolić postaje putujući glazbenik po lokalima u Opatiji, Lipiku i drugdje.

U Zagreb se vratio poslije 1930. godine, a već 1932. novi je tajnik Saveza muzičara Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Vukotinovićevoj 7 u Zagrebu.

To je zajedno s portretom Frana Mikolića objavljeno u stručnom časopisu Muzičar broj 12, Zagreb 1932. čiji je glavni urednik bio sam Fran Mikolić sve do 1940. godine.

Kako bi ostvario svoju veliku želju za otvaranjem glazbene škole u rodnom gradu, 1938. i 1939. Mikolić polazi dopunsko školovanje radi stjecanja kvalifikacija za dobivanje licence za otvaranje privatne glazbene škole. Slušao je predavanja profesora Lučića, Krausa i Dugana u Zagrebačkoj školi s pravom javnosti Polihimnija u Draškovićevoj ulici.

Godine 1940. ugledni građani Virovitice stupaju u kontakt s Mikolićem te on, kao iskusan glazbenik, dolazi u rano proljeće 1941. godine u Viroviticu na poziv Aleksandra Langera. Nakon objavljenog oglasa o osnivanju glazbenog studija u Virovitici u 16. broju lokalnog Hrvatskog tjednika, Fran Mikolić otvara Privatnu glazbenu školu u Gajevoj ulici 23. Radio je sam, a prvi učenici na violini bili su Branko i Vlado Pavoković, Boris Gornik i Stanko Jeržabek. Surađivao je s Tomom Županom i Dragutinom KeLemenom. U ratnom periodu od 1941. do 1945. god. školu je pohađalo otprilike 25 do 30 učenika.

U Župnoj crkvi sv. Roka Fran Mikolić i Milko Kelemen priredili su veliki crkveni koncert 29.travnja 1944. godine. Izveden je niz duhovnih i svjetovnih skladbi, a sve točke na orguljama pratio je Milko Kelemen, tadašnji maturant gimnazije.

Godine 1945. Fran Mikolić dobiva od Ministarstva prosvjete NRH rješenje kojim je škola nacionalizirana i imenovana u Gradsku muzičku školu, a on postaje prvi direktor. Škola se nalazila na uglu Rusanove i Bečke ulice, u kući Franje Benkovića (Baught-Benković). Školuje tada polazilo 45 učenika koji uče klavir, čelo.

Od školske godine 1949./50. pa sve do 1953./54. radilo je na školi pet nastavnika s prosječnim brojem od 75 učenika. Trebamo spomenuti i učenike koji su svoju neizmjernu glazbenu sposobnost i talent dokazali kroz mnogobrojne koncerte, što je vidljivo iz programa koncerta održanog 23. svibnja 1953. godine. Godine 1954. škola ima 5 odjeljenja sa 102 učenika (klavir 42, violina 18, harmonika 12, gitara 6, pripravno 24). Od nastavnika se spominju Jelka Bobek i Ana Vlašimskv koje vode klavirsko odjeljenje, Fran Mikolič vodi gudačko odjeljenje i solfeggio, Dragutin Kosanović vodi harmonikaše, Vjenceslav Samboliček gitariste, a puhače nastavnik čije ime nam nije poznato. Slično je stanje i 1960. godine kada Fran Mikolič obilježava 40. godišnjicu svog umjetničkog rada. Dana 17. prosinca iste godine bio je priređen svečani koncert zbora HPD Rodoljuba i velikog orkestra Gradske muzičke škole u dvorani Gradskog kazališta. Iz bogatog i raznovrsnog programa zapažen je bio nastup orkestra Muzičke škole koji je izveo Mozartianu, fantaziju na teme iz djela W.A. Mozarta koju je harmonizirao i orkestrirao sam slavljenik Fran Mikolič.

Narednih godina promijenjen je interes učenika za učenje pojedinih instrumenata tako da Fran Mikolič ima samo nekoliko učenika gudača dok su najbrojniji učenici klavira, zatim harmonike, a potom gitaristi i puhači. U školi je zaposleno šest nastavnika koji u različitim kombinacijama zadovoljavaju sve pedagoške potrebe za glazbenim obrazovanjem stotinjak učenika. Nastava se održava po nastavnom planu i programu za niže muzičke škole. Školskim odborom predsjedavao je gospodin Ante Perkovič. Na kraju svake školske godine održavaju se završni ispiti iz solfeggia i praktičnog sviranja pred stručnom komisijom. Također se svake godine priređuje javna produkcija – koncert za roditelje i građanstvo Virovitice. Gradska muzička škola sudjelovala je na mnogim koncertima i javnim priredbama u organizaciji tadašnje vlasti, raznih organizacija i društava, ali ni to nije bio dovoljan poticaj da se školi dodijeli novi prostor, na čemu je Fran Mikolič godinama inzistirao. Sve je ostalo na obećanjima tadašnje gradske vlasti.

Fran Mikolič je uredno vodio školsku administraciju. Vodio je brigu o nabavi i održavanju školskih instrumenata te o fotodokumentaciji. Za svaki javni nastup osiguravao je tiskani program. Kompletirao je školsku knjižnicu sa svim potrebitim početnim učilima, sistematski sređenim notnim materijalom kojeg su učenici mogli posuđivati, što je tada bila rijetkost za provincijsku muzičku školu. Nažalost, nije vodio Spomenicu škole pa iz tog razdoblja imamo jako malo podataka. To mu ne smijemo zamjeriti jer je uz svoj neiscrpan i opsežan stručni rad obavljao tajničke i blagajničke poslove. Iako ne postoje matične knjige učenika, prema osobnom adresaru Frana Mikolića u koji je upisivao učenike, možemo ustanoviti da je prva upisana učenica Gradske muzičke škole bila Branka Čeleda.

Važno je spomenuti daje Fran Mikolič bio zborovođa HPD Rodoljub od 1942. do 1962. godine te da je kontrabas, violinu, violu i tečajno harmoniku. Od instrumentarija škola je posjedovala po jedan klavir, čelo, violinu i violu. Škola dobiva prostorije u zgradi koja se nakon nacionalizacije bilježi kao vlasništvo NO kotara. Mikolić je radio sam, a pomagala mu je kći Zdenka učeći početnike na klaviru. Školuje polazio dovoljan broj učenika svrstanih u odjele za violine i gudače instrumente, harmoniku i klavir, a nastava je bila individualna. Budući je među učenicima bilo i starijih, Mikolić je vrlo brzo uspio sastaviti solidan orkestar škole. Od prvih dana Mikolićeva rada osjetilo se osvježenje u glazbenom životu Virovitice, posebice u javnim produkcijama škole upriličenim na kraju školske godine.

Godine 1947. škola dobiva novi prostor, zgradu kraj Doma kulture (današnje Kazalište). Sljedeće godine na školi rade tri nastavnika na odjelima za gudače, puhače, klaviri harmoniku, a pohađa je 63 učenika. Od nastavnika se, uz Mikolića koji je predavao solfeggio i violinu, spominju Ana Vlašimskv i Jelka Bobek. Školski inventar se povećao za još jedan klavir, harmonium, čelo i dvije violine. Iz sačuvanog programa vidljivo je da je škola imala pjevački zbor i orkestar kojeg je vodio Fran Mikolić, a nastup je bio održan u Domu kulture. Orkestar se sastojao od gudača, puhača, harmonikaša i klavirske pratnje. Aranžmane je pisao sam Mikolić o čemu svjedoče notni zapisi raspisani u dionice njegovom rukom. prijelomne 1952. najzaslužniji da Rodoljub nastavlja s radom pod svojim pravim imenom. Zaslugom Frana Mikolića, 75. godišnjici Rodoljuba prisustvovao je Jakov Gotovac. Tom je prilikom dirigirao praizvedbu svoje skladbe Orlov Let.

Fran Mikolić je, u suradnji s Gradskim kazalištem, orkestrirao i dirigirao nekoliko kazališnih predstava i mjuzikala o čemu svjedoče fotografije i programi predstava u vlasništvu obitelji Mikolić.

Godine 1962. Fran Mikolić zbog bolesti prestaje s radom u Muzičkoj školi. Njegove zasluge su ostavile neizbrisiv trag u glazbenom životu Virovitice. Poslije Jana VLašimskog najzaslužnija je osoba za promicanje glazbenog obrazovanja te opstojnosti škole.

Nemali utjecaj ostavio je i na svoje potomke. Uz kćerku Zdenku, koja je s njim radila i obrazovala mlade naraštaje, unuk Darko završio je šest razreda glazbene škole klavira, praunuk Krešimir šest god. gitare, praunuka Lea šest god. klavira, a najmlađi Fran je sada polaznik prvog razreda gitare.

Najtoplije se zahvaljujem obitelji Mikolić na ustupljenim materijalima koji su mi pomogli u oblikovanju ovog članka te sestri Frana Mikolića, gospođi Zdenki Satier Mikolić i njenoj snahi gospodi Anki Mikolić na razgovoru vođenom 21. ožujka 2006. godine, koji je razjasnio mnoge nepisane trenutke u bogatom životu Frana Mikolića.